Osnovna škola Pazar, prema nekim historijskim podacima i bilješkama hroničara, vodi porijeklo još iz daleke 1882. godine. Pod nazivom Druga osnovna škola, u Atik-mahali, u neposrednoj blizini današnje Stare ulice i Ulice Stari grad, sadradjena je zgrada za potrebe medrese i ruzdije, a pripadala je Vakufmedresi. Škola se sastojala iz tri tijesne ucionice sa ukupno 260 m2 zemljista. U vrijeme turskog perioda skolu je pohadjala iskljucivo muslimanska muska djeca, a pretpostavlja se da je tada bilo oko 45 učenika. Uoci Prvog svjetskog rata skolske 1913/14.godine broj ucenika se povecava na 180. U vrijeme Ausrougarske vladavine škola nastavlja da egzistira pod nazivom II djecacka narodna osnovna škola. Zgrada ove skole bila je locirana izmedju danasnjeg Trga oslobodjenja i Ulice Sakiba Kunosica. Sa cetiri ucionice, kancelarijom upravitelja i vrtom od 480 m2, bila je nesto prostranija i ljepsa. Od skolske 1917/18.godine pa do skolske 1929/30.godine skolu i dalje pohadjaju samo muslimanska muška djeca. Konfesionalni sastav sa mijenja od 1930/31. pa do II svjetskog rata, tako da skolu po prvi puta pohadjaju djeca pravoslavne, katolicke i jevrejske vjeroispovijesti. Muska i zenska djeca su bila odvojena. Kako je pomenuta zgrada postala tijesna, a izgradnja nove skole na Pazaru bila je izvrsena, to se ucenici zajedno sa uciteljima sele u novu skolu skolske 1937/38.godine. Tada ona dobija naziv Narodna osnovna škola. Smjestena uz ondasnju stocnu pijacu (Pazar), izmedju tadasnjih ulica Petar Miljanovic i Dzemal Mandzic, zidana na sprat, sa 12 ucionica, sanitarnim cvorom u zgradi, vodom i pratecim prostorijama: zbornicom, kancelarijama upravitelja i sekretara, ostavama, a u prizemlju i stanom za domara, predstavljala je u to vrijeme impozantan objekat. Ukupna povrsina skole i vrtace iznosila je 1.000m2. vrt je bio omedjen niskom betonskom ogradom. Zdanje samo po sebi je pretpostavljalo punu osmogodisnju skolu, sa odvojenim ulaznim vratima istepenistem za musku i zensku djecu. Ovaj podatak navodi na cinjenice da je u Tuzli i sire, u to vrijeme, sagradjena prva mjesovita škola. Broj odjeljena sa povecao na 8. ukupno 395 ucenika bilo je impozantan broj i škola se ubrajala u vece. Od izgradnje ove zgrade pa do danas i objekat i institucija dozivljava transformacije, a uz sve to mijenjala je svoje ime. od 1939.g. do 1944.g. radi pod nazivom Narodna osnovna škola, od 1945. do 1959.g. zove se IV osnovna škola, od 1960. do 1977.g. dobiva naziv Osnovna škola Dzemal Mandzic, od 1979.g škola ulazi u sastav Radne organizacije osnovnog obrazovanja i vaspitanja kao OOUR-a OS Dzemal Mandzic. Za vrijeme II svjetskog rata 1943. do 1944. godine škola privremeno biva i partizanska bolnica za oporavljanje iznemoglih i oboljelih boraca. Nakon Drugog svjetskog rata kao obrazovna istitucija daje znacajan doprinos u opismenjavanju radno aktivnog stanovnistva putem tecajeva i takozvanih vecernjih škola. Duze vrijeme ova škola je bila vjezbaonica uciteljske skole, gdje su se teoretski obrazovali i prakticno pripremali prvi posljeratni ucitelji. Broj ucenika je varirao, tako da je u jednom periodu bivali i po 1.500 ucenika, rasporedjenih u 35 glomaznih odjeljenja (redovno je bilo preko 40, a nerijetko i 50 ucenika). Radilo se u tri smjene. Od zavrsetka rata pa sve do 1970.g. objekat skolske zgrade je sluzio namjeni postojecem i zatecenom stanju. Sredstvima samodoprinosa, kapaciteti su prosireni izgradnjom fiskulturne sale asfaltiranjem dvorista i uredjenjem lijepog parka ispred skole. Ukupna povrsina asfaltiranih sportskih terena i travnatog dvorista iznosi oko 4.000 m2. Cijelom svojom duzinom zgrada je omedjena niskom ogradom uz koju je posadjena i ziva ograda. Sa novom fasadom, vodovodnom mrezom, prikljucenjem na toplifikacijsku gradsku mrezu, elektricnom rasvjetom i enterijerima, škola djeluje kao da danas izgradjena, kao da nije proslo preko 50 godina. I pored svih ovih uslova i cinjenicom nastavu i dan danas izvodi iskusan i u gradu ugledan sastav nastavnog osoblja, broj ucenika za posljednjih deset godina opada. Razlog tome, mozemo uglavnom naci u izgrdnji novih naselja: Sjenjak, Slavinovici, Zlokovac, a nesto kasnije i Solina, Stupine i druga naselja koja su jos u izgradnji. Usljed pojave ovih novih naselja doslo je do pomjeranja grada prema istoku, sto je uzrokovalo da je ovu skolu 1987/88.godine pohadjalo svega 708 ucenika rasporedjenih u 25 odjeljenja koja u prosjeku broje ispod 30 ucenika. U realizaciji vaspitno obrazovnog procesa ukljuceno je 30 nastavnika i profesora i uz direktora, pedagoga, sekretara i 6 ostalih radnika škola broji 39 zaposlenih. U vannastavnim aktivnostima ukljuceno je preko polovine ucenika koji gotovo svake godine skoli donose veliki broj pohvala, priznanja, povelja, diploma ne racunajuci individualne uspjehe pojedinaca.

Učenici OŠ ˝Pazar˝ iz školske 1938./39.


Neki dan je OŠ „Pazar“ obilježila lijep jubilej – 70 godina rada. Evo jedne stare fotografije skenirane iz Tuzlanskog vremeplova III, Dragiše Trifkovića, na kojoj vidimo neke od učenika koji su prošli kroz školu na Pazaru. Danas, kada razredi broje tek nešto više od dvadeset učenika, zaista neobično zvuči da je ovo odjeljenje imalo 46 učenika. Ko zna šta se dalje dešavalo sa uglavnom nasmijanim dječacima, obučenim u sakoe i skroz ošišanim. Možda fotografiju vide njihova djeca ili unučad, pa nam nešto napišu.
Na fotografiji Stanoja Bojovića nalazi se drugi razred osnovne škole „Pazar“ iz 1938/39. školske godine, sa 46 učenika (muško odjeljenje), koje je vodio učitelj Bojović.


To je bio vrlo dobar razred, s više slobodnih aktivnosti. Bio je to razred koji je izdavao prve zidne novine u Tuzli. Među njima su se isticali u radu: Midhat Pašić (drugi s lijeve strane prvi red), Radivoj Pantić (prvi s lijeva), Muhamed Mašić ( treći i prvom redu), Čestimir Dušek (prvi s lijeva u posljednjem redu). Tu su i Hajrudin Muharemagić, Franjo Osvald, Slavko iz Kreke, Mufid Omazić, Jusuf Hadžimustafić, Mijo Divković, Habib Muhanović, Šefkija Atić, Azem Korlatović, Esad Ešo Sarihodžić, Sakib Atlić, Žunić, Nezir Konkić, Mujo Mešić, Tanović, Mustafa Nurkić, Kavgić, Dževdo Kožarić, Mujo Saraunović, Kadro Hadžiefendić i još nekoliko učenika čija imena nisu utvrđena.